Tekst inspirisan filmom “My Octopus Teacher”: priča o vraćanju sebi – kroz prirodu i susrete
Ne gledam često filmove. Nisam neko ko može da zaspi uz film, i često nemam strpljenja ni interesovanja za mnoge teme. Ali kada me neki privuče, gledam ga više puta i svaki put pronađem neku novu prizmu koja mi obogati iskustvo.
Neki filmovi me dotaknu vrlo snažno. Jedan od njih jeste (dokumentarac) “My Octopus Teacher“.
Taj dan sam tražila na Netfliksu (koji otvorim tri puta godišnje) nešto da pogledam. Bila sam vrlo čudno raspoložena. Osećala sam neku konfuziju, otuđenost. Možda sam samo bila umorna. I baš sam se u tom trenutku dopisivala sa drugaricom i snimila joj “u šali” govornu poruku: “evo tražim neki film o smislu!”
Ne znam da li zbog čarolije podvodnog sveta koji me impresionira ili zbog preporuka koje su mi ostale negde u podsvesti – izbor je ubrzo pao na dokumentarac o hobotnici. Nisam ni bila svesna na koju će me stranu odvesti i koliko će mi tema otvoriti.
Ovaj film (iako je dokumentarac), možemo posmatrati kao umetničko ostvarenje u kom se prožimaju teme savremenog života, usamljenosti, i povezanosti sa svim živim bićima i prirodom oko nas.
Priča počinje sa slikom čoveka u tipičnom “burnout-u”. Iscrpljen, depresivan čovek upada u krizu smisla. Pita se na koji način da nastavi život dalje? Kakav će primer dati svom sinu ako nastavi da se tako bezvoljan i neprisutan tetura kroz život?
Tako u jednom trenutku odlučuje da se vrati ronjenju, prepušta se tom zastrašujućem ali prelepom prostoru. Upoznaje se sa jednim drugačijim svetom i prekida rutinu koja je gasila vitalnu životnu energiju u njemu. Primećuje određena podvodna pravila, razna bića i njihove lepote. Svet koji ugledava ga čini “budnim, i zainteresovanim – a posebnu pažnju mu privlači jedna mlada hobotnica.
Posmatrao ju je neko vreme, išao za njom, a ona je bežala od njega. Ipak, primetio je nakon nekog vremena da postoji među njima nekakva interakcija. Zapitao se, šta bi se desilo, kad bi on dolazio svaki dan i posećivao je? Kako bi ona reagovala? Šta bi sve novo saznao o njoj?
I tako sa ovom zapitanošću, počinje ova priča, koja se završava čudesnom vezom između hobotnice i jednog čoveka koja mu vraća volju i otvara novu prizmu kroz koju posmatra svet.
Postoji jedan divan članak sa panel diskusije na Harvardu (ostaviću dole link) gde jedan od učesnika ističe kako je interesantno upravo to što ne znamo ko je tačno “glavni lik” u filmu. Sam autor ili hobotnica?
A ja se pitam da li ta konfuzija dolazi odatle što je srž upravo ta interakcija (tj. odnos) među njima i sve teme koje proizilaze iz ove veze?
I zaista, kad sam počela da gledam film, čekala sam hobotnicu – i naučne “informacije” o njoj. Ipak je ovo dokumentarni film, zar ne?
Tako se od početka, moj fokus pomerao: od hobotnice, na autora, pa ponovo do hobotnice – i onda sam shvatila da najviše gledam u odnos koji su kreirali i teme koje proizilaze odatle.
Kako je film odmicao, moje emocije su postajale intenzivnije. Kao da gledam neku snažnu dramu, a ne dokumentarac.
Povezala sam se prvo sa autorom, njegovom potrebom da nešto promeni. Dotakla me je usamljenost hobotnice, njena sudbina, način na koji se rađa, i umire. Uznemirio me je strah od predatora i njeno prilagodjavanje i bežanje. Trenuci opasnosti koji su prikazani… ali i bol druge strane koja je gleda na ivici smrti.
Puno je pomešanih, intenzivnih emocija, koje apsolutno nisam očekivala. Njihovi susreti, približavanje…, pa onda njeno povlačenje u poslednju fazu…. Reprodukciju i smrt.
Preplavile su me misli o tome kako priroda ovog bića savršeno prikazuje spajanje dve ključne tačke (polarnosti) u jednu. Krug se uvek zatvara. Kratak vek ovog bića (u kom je sve stalo), ima otrežnjujući efekat i ostavlja nas zapitanima o mestu na kom se nalazimo – i kako koristimo svoje trenutke?
Čitav njen život je tako brzo prošao. Proleteli su trenuci njene mladosti, njihovog susreta (i prijateljstva), njene krize, skrivanja, igre, njenog “poslednjeg zadatka”… i odlaska.
I dok sam ja tako lutala pokušavajući da sakupim utiske koji su se samo množili, autor je već govorio o čitavoj paleti emocija, interesovanja, saznanja, koja su ga odvela dalje, o tome šta je ovo iskustvo donelo njemu (i njegovom sinu)… onda je ovaj tok presekla misao da se film zove “My Octopus TEACHER” (a ne Octopus, što mi je na početku bilo u fokusu).
A onda je autor završio film sa nekoliko ključnih rečenica, koje su me raznežile i opet potvrdile da je kontakt ono što stoji iza svake priče. Iza svakog početka (stvaranja), iza svake radosti, učenja, rasta i smisla:
“What she taught me was to feel that you are part of this place, not a visitor. That’s a huge difference.”
Da li je autor sam sebe pronašao (projektovao) u usamljenoj hobotnici?
Da li je prihvatanje (puštanje u svoj svet) nepoznatog divljeg bića, na jedan radikalan način probudilo u ovom čoveku svesnost o njegovom kapacitetu za kontakt?
Raspravlja se sada i o tome da li je hobotnica mogla na isti način doživeti ovaj odnos ili je to samo interpretacija čoveka?
(Započeta su mnoga istraživanja koja imaju tendenciju da upoznaju bolje emotivni život ove čudesne životinje – o čemu imate više na linku ispod).
Ipak, nećemo se baviti ovde time kako je hobotnica protumačila njihovu interakciju (da li je spuštanje njenog garda zaista moglo biti prijateljstvo, i u kojoj meri je ovo projekcija sa druge strane) – ostaćemo na onome što je fokus ovog ljudskog bića i na iskustvu koje je dobio iz tog susreta. Važno je šta je on osetio u njenim odgovorima – i šta mu je ova razmena donela.
Važnije pitanje za nas u ovom trenutku je gde u svom životu osećamo povezanost? S kim (čim)?
Da li smo više izolovani (u odbrani) ili povezani sa svetom oko sebe? Kako se povezujemo?
Koliko smo zaista budni da vidimo druge? Koliko smo spremni da ih pustimo?
Da li znamo kako i sami učestvujemo u svakom odnosu? Sa drugima, sa prirodom, sa sobom?
Film je osvojio Oskara za najbolji dokumentarni film, i brojne druge nagrade.
Pored svih kvaliteta ovog sjajnog ostvarenja, ja odlučujem da stavim fokus ovde na povezivanju sa suštinskim temama koje donosi ovaj neobičan susret kao i na emocijama koje budi, i podseća nas da budemo svesni i oprezni u kontaktu sa svakim bićem. Poziva nas da pogledamo u sebe i način na koji učestvujemo u svetu kao delovi celine – u kojoj smo svi povezani.
Iskrena preporuka.
Harvard panel discusses what made ‘My Octopus Teacher’ a hit