Solunci su živeli duže od ostalih, jer su ranije stekli kulturu smrti, i tako pobedili strah od nje. Oni koji su opsednuti smrću postaju sebični. Važno je transformisati se u druge – reprodukovati. Mudra starica mi je rekla – ja ne mogu da umrem, ja sam vrba kraj reke, trulim, ali puštam mlade… Postoje tri vrste ljudske reprodukcije: biološka, materijalna i etička, što znači biti odan roditeljima, precima, čovečanstvu. Ko za njega sve ovo savlada, smrt je samo smena generacija.
Dragoljub Zlatković
Kada učestalo mislimo o prolaznosti života i proganja nas strah od smrti – vrlo je verovatno da u nekom aspektu svog života već umiremo.
Ova vrsta duhovne smrti nastupa kada ne dozvoljavamo sebi da krenemo dalje i pratimo svoje autentične potrebe – već gušimo život u sebi. Nemiri i strepnja dolaze kao intuitivni podsetnik da vreme ističe, život prolazi – a mi nismo ispunili svoje snove. “Život će proći”, “Plašim se da će doći smrt a da nisam ni živeo… “.
Čekajući da se promeni situacija, da budu bolji uslovi, da zadovoljimo druge i da drugi budu srećni sa našim izborima, da nam daju odobrenje i blagoslov…
Plašeći se napuštanja zone komfora, “sigurnosti”, povredjivanja drugog, rizika i neuspeha…
Ostajemo zaglavljeni u svojim mehanizmima, strahovima i gubimo svoje autentično biće. Ono se razboljeva, pati i umire.
Često u tim trenucima posežemo sa nekim strastima, adrenalinom, drogama i alkoholom – kako bismo se osetili živima i bar na trenutak zaboravili na postojeći zastoj i tminu koja nas plaši.
Epikur smatra da preterana religioznost, preopterećenost nagomilavanjem bogatstva, slepo grabljenje za moći i priznanjima, takodje nude lažnu verziju besmrtnosti…. i to su sve manifestacije straha i bežanja.
Ugušeni život u nama može se ispoljiti kao strah od smrti. Toliko je toga od čega zavisimo. I ako budemo čekali da se stvore svi uslovi – proći će nam život. Dakle, nikada nije “pravi” trenutak, nikada neće doći vreme za nas. Mi ga stvaramo, tako što radom na sebi restruktuiramo obrasce koji nas vežu i oslobadjamo se – da živimo svoj život. Ili, imamo opciju da ostanemo u zoni komfora – dok nas smrt ne rastavi. A tada je kasno za sve naše želje.
Da li samo delimično živite svoj život?
Da li ste ugušili sopstvene snove o sreći i ispunjenju?
Imate li osećaj da vreme ističe i život prolazi?
Da li živite u sadašnjem trenutku?
Šta vas sprečava?
Dopuštate li sebi da volite onoga koga želite, da birate odeću u kojoj se dobro osećate, da se igrate i nekada budete kao dete, da se borite za svoje snove i po cenu greške i neuspeha, da prihvatite sebe umesto što dajete drugima život da biste se osećali vredno i prihvaćeno….
Bez toga, vaše telo postaje beživotno i prazno. Nastupa duhovna smrt, a onda neretko putem bolesti (od zavisnosti pa do kancera) dolazi i fizička. Otuda strah od smrti, da vas podseti da se zapitate…..
Da li ste napustili sebe?
Gde je život u vama?
Šta vas sprečava da živite?
Bez čega ne želite da napustite ovaj svet?